120x100 cm, acrylic and indigo pigment on canvas

          Kroz dugu i mračnu noć, hodala je sasvim sama gospođa Ema. Gospođa Ema iza sebe ima tragičnu životu priču. Nikada u životu nije dobila pohvalu od strane obitelji, uvijek je bila manje vrijedna zato što je žena. Nikada nije dobila priliku školovat se, družiti se s ljudima koji nisu u krugu njene obitelji, putovati, vidjeli druge kulture i slično. Jedne noći odlučila je otići od obitelji, ostaviti sve i živjeti životom kojim ona želi. Otišla je tijekom noći, kada su svi spavali, i zalutala je u šumi. Čula je svakakve zvukove, bojala se, no išla je dalje. Na jednom dijelu stala je, noge su ju boljele i počela je plakati. Razmišljala je kako je pogriješila, kako nije trebala otići i krenula je nazad k svojoj obitelji. No, uzaludno, više nije znala put kući, te je ponovo čula različite zvukove u šumi, čučnula je i počela razmišljati kako dalje./ ČOVJEK IZ PEĆINE Jedno je dijete silno obradovalo svoje roditelje kada se rodilo. Konačno su dobili sina. Ali sreća i ushit nisu baš dugo trajali. Kako je dječak rastao bilo je sve jasnije da se po mnogo čemu razlikuje od ostalih vršnjaka. Nije se volio s njima družiti, nisu ga zanimale njihove igre. A otac je bio silno razočaran sinom koji nije ni u čemu ispunio njegova očekivanja. Želio je sina, a dobio je žensko dijete u muškoj koži. Dječak je nažalost živio u malom mjestu, gdje svi poznaju svih i svi znaju sve tajne i probleme. Čudno su ga gledali, neki uvjereni da ga treba liječiti, a drugi da ga treba izbjegavati jer može donijeti samo nesreću. I tako je jedno dana pobjegao od kuće, skrio se u jednu pećinu na planini koja se izdizala iznad njegova rodnog mjesta. Noću je lutao po planini, a danju se skrivao. Majka je bila neutješna što je sin otišao iako ni sama nije znala kako se ponašati s osobom koja je muško, a nije muškarac. Nakon nekoliko mjeseci uspjela je sina susresti u planini. Shvatila je da njezin sin silno nesretan i odlučila mu je pomoći. Donijela mu jednu svoju haljinu i nešto novca kako bi se otputio u veći grad gdje će, nadala se, moći živjeti bez straha. A možda će uspjeti i postati ono što je u dubini duše bio - žena./ Zatečena Penelopa Marha je živjela s bolesnim ocem i svakodnevno odlazila na rijeku prati njegovo rublje. Često se zagledala u bistrinu, kretanje i vrtloge rijeke koji idu u mirne tokove gdje je voda razlivena, zelena, duboka. Razmišljala je kao i obično - o povratku svog muža. Razmjenjivala je misli s rijekom kao s kakvom dragom prijateljicom koju joj je poslalo samo nebo da joj ulije snagu za preživjeti. Svakodnevno je pokapala svoju tugu duboko u srcu i nije dopuštala ni duhovima da je promatraju. Tuga je privatna stvar, držala je. Odjednom je prene ljudski glas i upita: "Tražim gospodina Sanu", je li kod kuće? Iznenađena što čuje ljudski glas u ovoj divljini, skameni se u izrazu i pogledu, ustima koja joj ne dopustiše da bilo što kaže. Čovjek joj pruži bijelu omotnicu koju ona otvori drhtavim prstima. Na ukrašenom papiru cvjetovima zlatne boje i zlatnim slovima pročita jednu jedinu rečenice: "Pozivamo Vas na vjenčanje Vaše kćerke Sadije". Proletoše joj zloslutne misli, mozak joj poče udarati o sljepočice." Koja kćerka, gdje je, nemamo djece, Sane nema već 25 godina?" Pokretom marionete, s naglo ispuštenim koncima, sruči se na zemlju. Čovjek pismonoša pomogne joj dignuti je na noge, ispriča se i ode u nepovrat. Ostade kao kameni obelisk zagledana u rijeku. U njoj se stvori jedna druga Marha, mirna i pribrana, koja joj stade šaputati iznutra: "Sve će se razjasniti kad se vrati Sane."/ Indijka na obali Gangesa, pomirena sa sobom i sa svime oko sebe. Ganges, Varanasi, Diwali - festival svjetla, beskrajna mirnoća... slijed mi je misli nakon posjete Indiji, prije par godina. Da to nisam doživjela: mirnoću i bezbrojne tisuće ljudi (što na obali, što u prepunim čamcima koji se međusobno natiskuju), podvela bih pod oksimoron. Ovako, to mi je jedno od ključnih životnih iskustava. Od čega su građeni ljudi koji u situacijama koje upravo zazivaju "tri živčana sloma", ostaju pomireni. Ili barem primireni. (Ne ide mi uglavnom ni primirenost, a kamoli pomirenost.)/ Ima li nade? Pogled koji vraća misli u prošlost; mračnu i tešku!/ Plavetnilo izjeda crveni ogrtač žene koja ispire svoj zlaćani rubac. Umornih očiju od cjeloživotnog lutanja i ruku izbrazdanih od mlazova hladne vode. Nijanse plave obuzimaju njezinu okolinu, ali nikako da dodirnu njezinu uspavanu nutrinu. Ne dotiče ju tama, ne dotiče ju mrak. Ona obavlja svoj posao bez obzira na okruženje./ Vrijeme prolazi, a napretka nema. Zamišljenog pogleda u budućnost gledam, a ne vidim svijetla. Sudbina moja mračna je, a život težak. Čučim ovdje i zabrinuto gledam. Vrijeme prolazi, a sa sobom ne znam. Što ću? Kako ću? Trgnuti se moram. Iskustvo, znanje i sve potrebno imam. Uspjeti mogu jer sam žena odlučna i snažna. Čučim još minutu, dvije, tri da posložim u glavi sve što želim postići. Ustat ću, uspjet ću! Ni tama, ni tuga, ni sudbina mračna neće mi više prijatelj biti. Ostvarit ću ono što oduvijek želim postići i biti!/ Usamljena žena razmišlja o životnim problemima trljajući teškim i izmorenim rukama po gruboj tkanini. Kiša je kraj nje stvorila malenu lokvu u koju se ona duboko zagledala, ali nije uspjela prepoznati svoj odraz. Shvatila je da je izgubila dio sebe. Osjetila je nemir u svojoj duši koji ju je prožeo poput vjetra čitavim tijelom. Taj neizmjeran osjećaj u njezinoj nutrini jasno dočaravaju potezi kista plavom bojom koji se protežu u raznim smjerovima./ Na slici vidimo stariju ženu, po obrisima lica i točkom na čelu mogli bismo zaključiti da je Indijka, a pomalo izgleda kao vračara. Sklupčana čuči i izgleda kao da pere rublje. Boje oko nje izazivaju nemir i strah. Žena nikako ne izgleda sretno i zadovoljna./ Prizor jedne žene u Indiji, čisti svoju uprljanu haljinu u rijeci. Razmišlja o ljubavi i sreći svoje obitelji. Vidljiv je jaki kontrast boja između haljine i tamne noći./ Već se smračilo, a žena je još uvijek bila na tržnici. Više nije mogla dobro ni vidjeti i svakih nekoliko sekundi ubola se na iglu kojom je šivala i popravljala gotovo izgubljene, srcu drage predmete, ljudima od kojih nikada nije ništa tražila zauzvrat. Na toj su je tržnici mnogi voljelji, ali bilo je i onih koji su duboko u sebi zavidjeli na njezinoj dobroti i toplinu kojom je zračila. Već se smračilo, a žena je još uvijek bila na tržnici. / Ja sam boja, a svijet je tama. Tkanina na meni prožeta je nitima moje prošlosti, moje sadašnjosti koje se zajedno miješajući pretaču u moju budućnost i tako ulaze u svijet i u njemu ostavljaju trag. Sve što sam radila, što sada činim i što ću tek napraviti šije moje ruho koje se ovija oko mene. U svome ružičastom ruhu pripremam se da nastavim ples kroz život. Na mome licu primjećuje se duboka koncentracija dok se spremam dati dio sebe u svijet, svoju boju, svoje ja pružiti tamnoj mješavini boja svijeta i podati mu ono što držim u sebi kako bi i on na tren bio sretan, kako bi on poprimio boju svijetla, boju cvijeća, boju sreće. Moje ruke nisu umorne i njima još kola vrela krv, ja ne nestajem već se iznova rađam u ovome svijetu kroz ono što mu dajem i tu ostajem zauvijek u tragu svojih djela koja kao mala rijeka teku ovim svijetom u šarenim bojama moje duše./ Postoji razlika između samoće i usamljenosti...Oduvijek sam voljela svoj mir i samoću, nikome nisam dopuštala remećenje istih i približavanje mom srcu... No godine su prošle, a samoća je postala usamljenost.../ Na slici je žena ogrnuta plaštem, a oko nje je tama koja označava samoću, mrak, bijedu, tugu, beznadnost. Ženi se kida ogrtač, bosa je i djeluje tužno, zabrinuto i gleda u daljinu udubljena u vlastitim mislima. Kao što joj se poderao ogrtač i ona ga svlači, tako se osjeća iznutra. Možda se baš našla u lošoj financijskoj situaciji i osjeća se ostavljenom od svih, ogoljeno, kao da je dala svaki djelić sebe, a zauzvrat nije dobila ništa./ Opet mrak. Opet tama. Možda je i dan. Ali ne meni. Opet sjedim sklupčana i tužna lica. Trudim se. Trudim se da tako ne izgledam. Oblačim vesele boje. Roza. 'Ko ne bi pomislio da sam pozitivna i sretna osoba ako nosim rozo?! Moje lice više ne može izdržati. Moja duša topi se u tamnim tonovima, a ja pokušavam i dalje vidjeti ono malo svjetla. Bar malo moje pozitive koju guši moja negativa. Sutra je novi dan. Sutra sve ispočetka. Jednom će doći sutra kada će sve biti u redu. A možda i neće. Noć je. Ili je dan. Ne znam više ni sama./ Na slici vidim staricu koja je negdje osamljena. Možemo vidjeti kako starica ne stoji uspravno već stoji u nekakvom čučnju te nešto drži u rukama. U slici je pozadina naglašena plavim tonovima u nekim dijelovima i crnom bojom, dok se starica ističe tako što je cijela u crvenoj boji. Također žutom bojom se naglasilo nešto što starica drži u rukama./ Mračna i hladna noć. Zima je. Gospođa sjedi na hladnom podu ispruženih ruku kao da prosi. Skromno je obučena, kao da ju grije samo nekakav ogrtač. Koža joj je blijeda, smrzava se. Sklupčala se na podu kako bi se ugrijala. Ne možemo procijeniti radi li se o starici ili o mlađoj gospođi. Izgleda umorno, iscrpljeno. Njeno lice ostavlja dojam da se radi o starijoj gospođi. Ali možda nije. Možda ju je samo život iscrpio./ Zamišljena žena sjedi sama, u tami i hladnoći.../ Žena sklupčana sjedi vani na hladnoći dok joj tisuću misli prolazi kroz glavu. Crne misli uzburkane kao valovi u hladnom moru. Sjedi uz more dok ju pljuskaju hladni valovi kao šamar realnosti. Ne opire se. Sjedi i moli. Nada se da će se možda netko pojaviti. Netko njen. Ali nitko nije tu, nitko ne dolazi. Izgubila je sve i ostala je sasvim sama. Bespomoćna. Ruke su joj plave i ozeble. Noć je veoma hladna i nemirna kao i njene misli koje ju proganjaju. Suza za suzom klizi joj niz obraze. Sjećanja na neke lijepe trenutke iz prošlosti sada bude tugu u njoj. Tugu, ljutnju, strah, nemoć i prazninu. Ne vidi nadu, spas niti smisao. Samo tamne misli koje ne može izbaciti iz glave. Razočarana je. I sama./ U ovoj neobičnoj večeri, kada su već sve ulice bile napuštene i prazne, samo je jedna žena čučala nasred puta. Snažan vjetar otpuhivao je sve što se oko nje nalazilo. Ovaj nagovještaj nevremena koje stiže otjerao je sve ostale ljude svojim kućama. Što je nepoznatu ženu natjeralo da bude ovdje upravo sada kada se sprema nešto veliko? Je li ovdje radi nekoga ili nečega? Ogrnuta je velikim plaštem kao da se od nekoga skriva. Zašto je toliko samozatajna? Iz mraka se počinju prikazivati oči, ali ne ljudske već životinjske. Je li to ono što gospođa očekuje ili nešto od čega se skriva ostati će misterij ove iscrpne, duge i burne noći... / Dominante su ljubičasta boja koja izdiže lik i plava boja pozadine koja smiruje. Slika odiše tugom i sjetnošću. Ženski lik prikazan je jednostavnog neodređenog izraza lica, izgleda zamišljeno, čak pomalo i tužno. Ljubičasti ogrtač kojim je ogrnuta skriva obrise, odnosno proporcije tijela. Točkica kojom je ukrašeno čelo daje mističan istočnjački izgled. Također držanje tijela, poza u čučnju i ispružene ruke u kojim nešto drži upućuju na fizički rad./ Odrasla sam u malenom opustošenom selu s majkom, ocem, mlađom sestrom te bakom i djedom. Živjeli smo poprilično siromašno. Naša kuća imala je tri prostorije. U jednoj smo kuhali, jeli, družili se, a služila je i kao spavaonica mojih roditelja. Druga prostorija bila je spavaća soba bake i djeda, a treća, najmanja, bila je soba koju smo dijelile sestra i ja. Kupaonicu i sanitarni čvor imali smo vani, u dvorištu. Ljeti bismo se kupali vani, a zimi bismo kantu s vodom unosili u kuću i kupali se. Dok sam bila dijete, nisam shvaćala da živim siromašno. Sestra i ja veselo smo se igrale na poljima, skakutale livadom, ali i pomagale majci i baki u kuhinji te djedu i ocu u manjim fizičkim poslovima. Tako sam naučila razne vještine- kuhati, prati, tkati, šivati, ali i kopati, saditi, cijepati drva i ložiti vatru. Imala sam svega par komada odjeće. Obuća je češće bila potrgana pa smo je redovito zakrpavali, jer nismo imali novca za novu. Odrastanjem sam počela shvaćati u kakvim uvjetima živimo pa me to brinulo. Postala sam nezadovoljna, ljutita, tužna. Neprestano sam kukala, žalila se na život i roditelje koje sam često krivila za uvjete u kojima živimo. Maštala sam o tome da imam veliku kuću, svoju sobu, ormar s mnoštvom odjeće i bezbroj cipela. Vječito sam se žalila što nemam lijepe cipele kao neke djevojke u gradu koje bih vidjela u prolazu, sve dok jednoga dana nisam upoznala čovjeka bez stopala. Sjedio je na ulici s hrpom slika oko sebe. Vidio me da gledam u njegove noge bez stopala pa me pozvao k sebi. Prišla sam mu, a on mi reče: "Djevojko, nisi svjesna koliko si sretna! Da mi je barem Bog podario da mogu trčati za leptirom, veselo skakutati kao zec, kročiti ulicama svijeta, obuti čak i cipele sa zakrpama. No, zato imam dvije ruke i dva oka pa nisam nesretan. Sve ono što vidim i doživim u životu, pomoću ruku naslikam. Molim te, budi radosna i ništa ne brini. Tvoj život, kakav god bio, vrijedi mnogo i iskoristi svaki dan da naučiš ili učiniš nešto novo." Potom dođe neki kupac i kupi najskuplju sliku koju je čovjek bez stopala naslikao. Od toga dana nisam se usudila ni na što žaliti./ Je li sve tako tamno kako nam se čini? Kad nam je teško, jesmo li sami krivi za to? Svaljujemo li svoje brige i probleme na drugog samo da nam bude lakše ili je to samo jedna od naših psihičkih iluzija? Možda nam nije lakše, možda je to samo način funkcioniranja ljudskih osoba. Što ako okrivimo nedužnu osobu? Kajemo li se uistinu radi toga ili se ispričamo samo kako bi ponovno dobili taj osjećaj olakšanja, osjećaj koji više neće biti prožet tjeskobom. Stoga se molimo da nam osoba, koju smo povrijedili, oprosti. Ovaj svijet je tako okrutan. Koliko oprosta smo već tražiti, a nismo ih ni zaslužili. Koliko smo krivnje svalili na drugu osobu, samo da se osjećamo bolje. Zašto smo takvi? Zašto si ovo radimo? Zašto ovo radimo drugima? Sve je tako tamno kako se i čini./ Približavala sam joj se s nevjericom i boli u srcu. Kako samo može? Kako mi može ovako nauditi? Kako može moju radost krasti? Vidi se da nije tu pripadala. Moje prelijepo plavilo je kvarila njena užasa ružičasta boja nekakve halje i šala. Resice na njima se nikako nisu uklapali u tmurnost mog okruženja. Ma, kako samo može tako kvariti sve. Vidjela sam je. Vidjela sam je kako se saginje i sa svojim groznim lepršavim, resicama kvari moj prostor. No, što li je radila? Sigurno me pokradala. Shvatila sam onda da je sadila nešto. Nisam se mogla oduprijeti znatiželji. Ona je nadjačala sve ostale osjećaje. Međutim, čim sam kročila prema njoj, moje oči su se susrele s njenima, a njene sa mojima. Koliko god joj je pogled bio tup i usmjeren u prazno, u isto vrijeme je bio najprodorniji pogled s kojim sam se ikada susrela u svom životu. No, je li me pogodio baš zato što i je gledala prodorno u prazninu? U praznu mene? U mene?/ Noć se polako spuštala. Ulice grada su bile puste. Na kraju jedne ulice je sjedila žena umotana u toplu deku koju je uzela iz svoje stare srušene kuće. Lice joj je bilo tužno, natopljeno suzama. Sjedila je tako nepomično i dugo razmišljala. U glavi je vrtjela nekoliko pitanja. Zašto se ovo događa meni? Kada će ova tuga završiti? Što da učinim? Hoće li mi netko pomoći? Odgovore nije mogla pronaći. Sve se više spuštala noć, a tako je žena zaspala još jednu noć uz rub stare zgrade na kraju grada bez odgovora na pitanja./ Što znači život proveden u samoći? Čas smo gore, čas smo dolje. No što ako se ne možemo više naći gore? Trebamo li biti zadovoljni svojom pozicijom dolje? Gdje nas nitko ne primjećuje i gdje se osjećamo kao mali mrav među gomilom ostalih ljudi. Koja je formula za sreću i za sretan život? Jeste li ikada postavili sebi ta pitanja?/ Promatrajući ovu sliku vidim ženu, umornu ženu koja boravi vani na hladnoći. "Osjetim" vjetar koji joj šiba lice i kao da odnosi sve njene brige sa sobom. Međutim to nije tako. Brige su tu. Kako prehraniti obitelj? Što će jesti? Može li nešto, nekima tako lako dostupno, zadavati tolike brige? Zašto ona ne može priuštiti svojoj djeci ono što druga djeca imaju? Pronaći odgovor nije jednostavno. Vjerojatno jer točnog odgovora niti nema. Ona će i dalje naporno raditi, njene ruke će biti umorne, a njeno lice će i dalje šibati oštar vjetar. No, njoj to ne smeta. Dok su njena djeca zdrava i idu u školu, ona će i dalje svaki dan raditi i neće se žaliti jer to je ono što majke rade. Ili ipak ne? Ubrzo će završiti svoj posao i vratiti se svojoj kući i djeci. Zagrlit će ih i pomirisati njihovu kosu te ih čvrsto držati dok spavaju. A sutra... Sutra ponovno odlazi na posao i čeka trenutak kada će ih ponovno zagrliti i pitati kako im je danas bilo u školi./ U svojoj trošnoj kućici stara majka pere rublje. Sapunica i voda joj izgrizaju ruke. U kući je hladno. Ruke su joj suhe i ispucale. Unatoč svemu ona se trudi da njezina obitelj ima čistu odjeću. Svi spavaju. Kasno je. Studen je./ Sjedim uz rijeku i perem svoju haljinu. To je sve što sam ponijela iz svog doma. Nakon smrti muža svi su me zlostavljali. Bolje i hodati po svijetu i prositi nego živjeti s njima. Najviše je boljelo što su i moji sinovi bili grubi prema meni, svojoj nježnoj majci koja ih je nosila, rodila i njegovala. Zaista nije lako biti žena, odbačena i prezrena od svih. Sada s tugom gledam u rijeku što je odnijela vrijeme sretnog života s mojim mužem. Vraća mi se sjećanje na dane vjenčanja, ljubavi, rađanja. Kamo su nestali¬? Gdje da ih tražim osim u svojim sjećanjima? Oko mene je sve tamno, mračno, nemilosrdni svijet me okružuje. Ne vidim ni tračka svjetla, nema nade. Gledam rijeku što teče, prihvaćam svoj gubitak, svoju tugu, svoju sudbinu. Znam da je moj život tek jedan u nizu koji me čekaju. Ispaštat ću i činiti dobro dok ne dođe moj trenutak istine./ Staru ženu su ruke već toliko boljele, a grlo joj se stisnulo od žeđi, da je odlučila uzeti kratak predah od posla. S obzirom na to da pere odjeću, rijeka joj je blizu, pa se približila rijeci da popije malo vode. Skupila je ruke i ugrabila malo vode. Odmah se osjećala bolje. Svaki put kad je krenula ugrabiti još vode vidjela je odraz svog lica u vodi koji je odavao njezine mukotrpne godine života. U jednom trenutku žena se trznula čuvši glasan smijeh djece koja su se u daljini igrala s posudicama oko svoje majke. Zatim se zamislila i prisjetila svog života s vlastitom djecom koja su isto tako igrajući se uveseljavala njezine trenutke mukotrpnog pranja veša. Sve te slike djece koja se igraju i trče oko svojih roditelja, nisu vratile osmijeh na lice ove radom izmučene žene. Jer, u istom trenutku je shvatila da to nisu njezina djeca, već ono čega se prisjetila je samo prošlost. Njezina djeca su odrasla i ne žive više s njom. Iako je svatko od njezine djece dobro i svatko je krenuo svojim putem, unatoč tome željela bi da ju više posjećuju. Zbog toga je žena žalosna. Srećom nije potpuno sama. Živi s mužem u jednoj kućici. Vide se samo rano ujutro prije nego što svatko ode na posao i kratko navečer prije spavanja. Žena je prekinula razmišljanje i vratila se poslu, nadajući se kako će ju djeca uskoro posjetiti te da će ih napokon vidjeti./ Osjećala se izolirano od ostatka svijeta. Obuzele su je tuga i zabrinutost. Pokušavala je smisliti izlaz iz svoje situacije, ali činilo se kao da je to nemoguće. Misli joj nisu dopuštale ni da na tren zaboravi. Hoće li ikada više biti opuštena i sretna? Već se dugo na njenom licu nije pokazao ni najmanji osmijeh. Ipak, postojao je u njoj tračak nade da će joj se jednom misli razbistriti, da će svjetlost zamijeniti tamu koja se ovila oko nje i da će uvidjeti pravi put./ Ovo je Indijka koja je pobjegla iz svoje zemlje za boljim životom. Otišla je do potoka napiti se vode i tamo ju je snašlo ogromno nevrijeme. Vjetar puše na sve strane. Čučnula je, sva se skupila od hladnoće i usamljena čeka da nevrijeme prođe kako bi se mogla vratiti do grada i nastaviti prositi./ Oko nje je svuda tama, Od te melankolije joj se srce slama. Ne znam što radi jer joj se ne vidi jedna ruka. Izgleda kao crvenkapica samo bez vuka. Možda i je to ona, ali u starijoj verziji. Sad je već sigurno u penziji. Jako je tužna, ne znam što se u njoj krije, Ali bitno da se bakine crvene kapice odrekla nije./ Život... ili samo postojanje? Što je život ako u njemu ne postojiš? Što je nada ako se nemaš više ćemu nadati? Samo tama...i beznađe...Što se dogodi kada ne vidiš svijetlo na kraju tunela? Je li to stvarno kraj? Zašto smo mi ljudi ostali bez topline i dobrote u srcu? Gledam baš stariju prosijedu gospođu kako je sašila svoju haljinu na ulici... Sklupčala se na malom kamenu i izgleda da joj ništa ne nedostaje.. Ali kada malo bolje pogledam vidim joj tugu u očima. I ona bi željela svojoj djeci sašiti haljinice, kapute i rukavice. No, za svoju djecu ona više ne postoji. Kako da joj pomognem? Mogu li ja biti taj tračak nade da je uvjerim da dobrota još uvijek postoji?/ Starija žena u 16.st. pere odjeću na rijeci. Obavlja i druge kućanske poslove pa tako i to. Zima je i jako je hladno te se zagrnula velikim ogrtačem kako bi joj bar malo toplije bilo. Ruke su joj nazeble i jedva čeka natrag u kuću, čak se i raduje drugim kućanskim poslovima, samo da joj nije hladno. Kroz glavu su joj prolazile svakakve misli, ali joj je toliko hladno da više ne može ni misliti. I tako krpicu po krpicu pere te jedva čeka u kuću gdje će naložiti vatru i ugrijati se./ ŽELJNA SUNCA Njen život obuzela je tama. Jedino što ju je u tom trenu moglo spasiti bila je vjera u Boga. Ili bogove? Kojoj vjeri se okrenuti? Kako znati da se molim Onome koji je stvorio svijet? Što ako ga baš u ovom trenu izdajem krivom vjerom ili krivim načinom potrage za sobom, ni ne znajući. Pa ako je zaista stvaran, zašto me ne izvuče iz ove tame u koju sam upala? Zašto me ne prekine u trosatnom moljenju ove krunice i kaže: "Tu sam, sve će biti u redu, sve se odvija po planu. Ne brini." Zašto se već jednom ne predstavi svima, pa da budem svjesna da to nije neka moja halucinacija, neka moja ludost? Zašto me već jednom ne uvjeri u svoje postojanje? Pa ipak, uz sve sumnje koje je život stavio pred mene, ne mogu se prestati moliti. Jer tako su me učili. Rekli su da je to jedini put do spasenja. Jedini put do svjetla. Njen život obuzela je tama. Šteta. Jer ona je toliko voljela sunce./ Sjedivši tako opet, na svom uglu uličice velegrada, obasjana s tek nekoliko zraka svjetlosti podarenih od obližnje lampe, ona se pitala. Pitala se da li je imalo empatije ostalo na svijetu ovom, i ako je gdje se skriva. Kako su curili sati, minute i godine, ona je ostala nepromijenjena, ukočena i zagrađena vremenom, samo njeno srce i vjera u ljude curila su poput zrnaca pijeska u pješčanom satu, čekajući da i zadnja zrnca konačno ispune posudu. Posudu tuge. Tuga koja je opkolila svijet, zarila svoje pandže duboko, duboko...duboko./ Oduvijek sam mrzila ružičasto. Prezirala. Ismijavala. Izbjegavala. Od malena smo naučene da je ružičasta pre djevojačka boja. "To je za curice". A ja "nisam kao ostale djevojke. Ja sam posebna. Ružičasto je za male curice, a ja sam snažna. Ja nisam neka obična pre djevojačka i pre ženstvena curica. Ja nisam kao one ostale glupave obične curičaste curice koje vole curičaste boje. Ja pak volim...plavu? Da! Plava zvuči dovoljno snažno i suprotno. Volim, dakle, plavu! Ja sam drugačija. Ja ne volim ružičastu- ja je mrzim." Ne mogu vjerovati da je društvo došlo do takovog kondicioniranja mladih žena da se pokušavamo odvojiti od nas samih već od početka. Odvojiti se od vlastitog roda. Odvojiti se od neke groteskne slike i simbolike žene ili djevojke ili djevojčice. Ismijava nas se i osuđuje radi svake sitnice već od samoga početka. Jer zbog kojega se drugog razloga ljudi smiju muškarcu, a on skupa s njima, kada obuče haljinu ili suknju. Ili kada koristi šminku? Kada se usudi prijeći tu granicu koja nikada nije ni smjela biti postavljena. Sramota je biti žensko? Ženstvenost je glavna premisa takvih neslanih šala. Sramota je voljeti ružičasto, jer ružičasto je pre djevojačka boja, jer biti pre djevojačka je sramota. Biti pre ženstvena je sramotno. Ili mi se barem tako činilo... Danas mogu reći da VOLIM ružičastu boju. Volim je nositi, volim njome bojati, volim je vidjet na drugima i oko sebe. Volim njenu nježnu simboliku i ugođaj. Ponosim se njome. Nije me više sram. Jer zašto bih me i bilo?! Danas sam se obgrlila ružičastom, jer zašto ne! Ružičasta je predivna ženstvena boja, a ja sam predivna ženstvena žena. Ja i jesam poput svake žene. I volim se zbog toga. Ne želim se udaljavati od vlastitog roda i pokušavati se silom isticati. Što je loše u tome da budem kao svaka žena?! Žene su sjajne, a i ja skupa s njima. Oduvijek sam mrzila ružičasto. Ali danas više ne!/ Sklupčana sam na sred ulice u mračnoj noći. Hladno je, nema nigdje nikoga. Ovako siromašna nadam se da će mi neki prolaznik baciti koji novčić ili bar pokloniti par lijepih riječi. Ali opet, nigdje nikoga. Zašto su me svi ostavili? Zašto je život okrutan?/ Odbačena od društva i prijatelja zbog zabranjene ljubavi, a sad je nažalost sama jer ljubavi više nema, ali dobri odnosi sa drugima se više ne mogu povratiti. Predvečer, sjedi u sobi i razmišlja, moli se za bolje sutra./ Morska pjena mi hladi stopala. Šum mora mi ispunja uši dok gledam u daljinu i pokušavam razaznati svjetla na horizontu. Misli su mi prepune mora. Napeto osluškujem i čekam. Noć je tamna i bez zvijezda. Čekam. Ne mičem se. Čekam. Doći će./ Jednog hladnog jutra uputila se starica u selo kako bi prodala nakit koji izrađuje i zaradilo nešto novaca za hranu. Ljudi koji su prolazili selom nisu ni obraćali pažnju na staru ženu umotanu u šal. Dapače, izbjegavali su je misleći da je prosjakinja, ne znajući da je ona puno više od toga.../ Dolazi kući kao stranac. Ima osjećaj kao da nigdje ne pripada. Skuplja mrvice kruha s poda, svaka mrvica kao jedna nova nada. Svakoga joj dana iznova pružaju osjećaj sigurnosti i daju joj vjeru u bolje sutra. Te malene, ali tako značajne mrvice kruha. Vjeruj i ti u njih, samo ih pronađi./ U mračnoj noći, jedna žena mora svoju uprljanu haljinu oprati u rijeci. Jedino što ju obasjava i zbog čega može vidjeti je Mjesečeva svjetlost. Ne osjeća zabrinutost ni tugu, zapravo je sretna što može biti sama sa svojim mislima na rijeci./ Na obali mora sjedila je djevojka lijepih očiju. Dok je sjedila jedino je pijesku dozvolila da joj prolazi kroz prste. Osjećala je kako svako zrno dotiče njene ruke. Razmišljala je kako tako mala zrnca mogu stvoriti cijelu masu. Odmah je usporedila i sebe s istik tim pijeskom, kako je i ona zrno, ali u masi ljudi. Zaprepastila ju je ta činjenica, ali u isto vrijeme shvatila je da ljudi trebaju jedni druge kako bi funkcionirali normalno, isto kao što svako zrno pijeska treba ono drugo da bi stvorilo lijepe plaže./ Kasna je ljetna večer. Ispunjavam svoj ritual i odlazim u šetnju uz rijeku. Vlada tišina. Približavajući se rijeci, čujem protjecanje vode i žablji kreket. Put mi osvjetljuju ulične svjetiljke oko kojih se okupilo jato komaraca. Koračam velikim koracima dok me rashlađuje nježni večernji povjetarac. U jednome trenutku čujem uzdisaje i slijevanje vode. Hrabro se približavam ne bi li vidjela o čemu se radi. Hrabrost me u jednom trenutku napušta te se odlučujem sakriti iza približnog grma te na kratko promatrati. Uočavam gospođu starijih godina bosu i prekrivenu od glave do pete. Nisam sigurna vidim li dobro, ali čini mi se kao da se osoba želi nečega riješiti. Primjećujem krvave dlanove. Srce mi počinje ubrzano kucati. U panici sam. Nisam sigurna što trebam učiniti. Nedugo nakon osjetim približavanje s leđa. Okrećem se munjevitom brzinom, a ispred mene se nalazi ogroman pas. Kreće lavež. "Ne! Bit ću otkrivena!" pomislim u sebi dok se okrećem kako bih vidjela sljedeći korak prekrivene gospođe. Nema nikoga./ Pomoć. Žena. Jedna na pogled sasvim neobična žena je u potrazi. Potraga za pomoć. U svojoj prošlosti ima puno neobičnih događanja koja su na nju ostavila veliki utisak. Bilo ih je dobrih ( svijetlo plava ), ali bilo ih je i loših ( tamno plava ). Dosegla je trenutak u kojem joj je prošlost u potpunosti pomiješana i zamućena te obavijena svojim crvenim plaštem traži spas. Pomoć./ Tama noći obavija ženu. Otišla je potražiti mir u tišini sutona. Razmišlja o svom životu koji ju nije mazio. Ipak, i dalje je tu, i dalje živi. Bori se protiv svih nedaća. Razmišlja o budućnosti i što joj ona nosi. Hoće li konačno biti lijepih trenutaka? Vrijedi li sva njena patnja? Ne može se oduprijeti tuzi i negativnim mislima. Toliko ju je ljudi već ostavilo kada je bila na samom rubu. Je li napokon vrijeme za neke sretnije dane? Što učiniti?/ Starica sjedi i razmišlja o svojem tužnom životu. Rukama dira svoj kratak kaput pokušavajući se barem na tren ugrijati. Okružile su je tamne sjene koje i podsjećaju na teške trenutke koje je doživjela. Lice joj je umornije od tijela... Ne zna koliko će još moći trpjeti.../ Vidim ženu koja žali za potrošenim i izgubljenim vremenom. Vrijeme joj je iscurilo kao pijesak niz dlanove. Nepovratno./ Na slici vidim ženu koju su u životu pogodile različite nedaće, te je završila na ulici. Tražila je pomoć od prijatelja, no nažalost nisu joj pomogli, te je time uvidjela dvoličnost ljudi. Ona je uvijek svima pomagala, no kada je njoj trebala pomoć nitko joj nije pomogao. Međutim, u sebi krije tračak nade da ima dobrih ljudi i da će se naći netko tko će joj pomoći./ Ovo je sve što imam, podrapana halja i grube ruke. Ruke su mi krvarile, a moj otac znao bi reći da sam niškorist, nevrijedna ovog život. Prsti mi se grče dok pokušavam popiti barem malo vode s ove rijeke koja liječi rane, ali ne mogu je uhvatiti. Kada bi mi barem netko mogao pomoći nositi breme ovoga život, ali nema tko. Krvare mi ruke, perem ih u rijeci bez kraja, nekada sjajna i čista rijeka, sada je obojena krvlju mojih ruku.