90x70 cm, acrylic and indigo pigment on canvas

Skrovište: U podzemnoj špilji, bolje rečeno šupljini, obitava vodeni duh Sami. On je točno onoliki kolika je i špilja, njegovo tijelo je potpuno ispunja. To mu je najdraže mjesto za odmor. Iz njega šalje plavilo koje putuje nebom, pa tako obavija i kućicu na osami. Duh Sami je sam sagradio kućicu. Ona mu služi kao mamac u koji s vremena na vrijeme uđe neki putnik namjernik, ili neko dijete. Tada Sami čeka da čovjek pretraži sve prostorije njegove kuće. Kad muškarac, žena ili dijete pomisle da nikoga u njoj nema i odluče se odmoriti na tome mjestu, vrata i prozori tiho se zatvore, kuća postaje krletka i više nije moguće izaći. Badava vičeš, dozivaš ili pokušavaš otvoriti vrata ili prozor. Sami polako ulazi unutra u obliku modre izmaglice, sve dok ga iznutra nema dovoljno da može prostorije posve ispuniti vodom i ugušiti svoju žrtvu. Više voli kad zatočenik spava, pa ga može presresti u snu. Potom tijelo uzima sa sobom, skače u jezero i u špilji mu udahnjuje modru izmaglicu u pluća. Kad čovjek ponovno otvori oči, već se nalazi duboko u središtu zemlje, u podvodnome gradu, i počinje živjeti kao neko drugo, modro biće. Ali, to je početak jedne druge priče. / Kuća na razmeđu svjetova: Ako u kući nitko ne živi ona je lijepa, svijetlom obasjana izvana i djeluje kao sigurno mjesto za život. Arhitekturom podsjeća na tropske krajeve, ali nema sunca iznad nje, zrak je gust i hladan. Lišće drveća koje je smješteno pokraj same kuće poprima jesenje boje i daje živost cijelom prizoru. Unutrašnjost kuće je mračna, slabo prozračna i gotovo neprohodna. Iz unutrašnjosti kuće ne dopre svjetlost i ne dolaze nikakvi mirisi. Cijela konstrukcija kuće nespretno visi blago dodirujući nebo i zemlju kao neka poveznica na razmeđu dvaju svjetova. Gornjeg i donjeg svijeta koje treba pomiriti i uspostaviti ravnotežu među njima. Stepenice kuće vode u donji svijet koji nije svijetao i spokojan kao kuća jer se u njemu nalaze karmički dugovi koji se kao rijeka, slap pretaču iz realnog svijeta u donji svijet i kao bujica ponovo vraćaju gore. U donjem svijetu se nalaze karmički dugovi, ali i darovi. Spuštanje stepenicama u donji svijet pružit će podršku, olakšati ostvarenje ideja i omogućiti lakši život. Donji svijet čezne da se poveže s gornjim svijetom inspiracije, intuicije, mudrosti, znanja, individualnom misijom. Iz daljine kao da dopire razgovor stanovnika kuće koji se penju stepenicama iz donjeg svijeta i prepuštaju neograničenom vodstvu, mudrosti koja pristiže iz gornjeg svijeta. Spremni su vidjeti stvari drugačije, otkriti novu perspektivu života i živjeti u skladu s njom. / Kuća na litici.... život po rubu. Prizor kuće poziva da uđeš, međutim zbog tamne pozadine odaje dojam kao da skriva neku mračnu tajnu, ali istovremeno kao da izaziva hrabrost u nama da se ipak odvažimo, da uđemo, da iskusimo nešto neočekivano, nešto za što je potrebna hrabrost. Svjetlo iz kuće koje mami u tami i tjera prolaznika da iskusi život na rubu, da hoda onom tankom crtom između sigurnosti, nečeg poznatog i nesigurnosti nečeg potpuno novog, nepoznatog. Kao da nas poziva da napustimo svoj u zonu komfora jer bez obzira na mrak i tamu i strah od nepoznatog, na kraju nas ipak čeka svjetlo nečeg boljeg, nekog novog iskustva koje nudi svjetlo kuće u kojoj zaista želiš biti. Želiš sjediti u svjetlu terase i gledati u daljinu, u mrak. Kuća kao da predstavlja svjetlo i nadu za sve naše tuge, samoće, sva naša razočarenja, ogorčenja, učmalosti svakodnevice i kao da poziva i kaže: "Skupi hrabrosti, pođi mračnim putem po rubu litice jer te na kraju puta čeka nešto predivno, neko novo iskustvo, neko novo svjetlo, neko novo Ti, neka nada, toplina." Kao da poziva: "budi hrabar, odvaži se i dođi.... Čekam te!" / Uznemiruju me ova slika. Dotiče moju S - točku: točku Velikog Straha, virus u inkubaciji: što ako... Što ako se dogodi nešto što će urušiti, srušiti, uništiti moju "kućicu u cvijeću"? Događa li se već sad nešto prijeteće što ne mogu ili ne želim vidjeti? Koliko je realno moje uobičajeno vjerovanje da sreći nije dosadilo biti sa mnom? / Gdje je sreća?Zaroniti duboko u prošlost govori mi tko sam? Odakle sam? Gdje je moj dom? Tamo gdje je dom, tamo je i sreća! / Troje prijatelja posjetilo je otok Vis. Istražujući plažu Srebrna, E. se odvojila i krenula u šetnju po stijenama. Topli vjetar sušio joj je mokru kosu, a miris ružmarina i lavande poticao je njenu maštu. Nakon 15-minutnog hoda po Zvizdanu došla je do kraja plaže. Stajala je na stijeni i gledala u daljinu otvorenog mora. Okrene se oko sebe, potpuno je sama. Hoda po kamenom puteljku, oseka. Put ju vodi do sna- kučica na otočiću, visoka borova šuma ju skriva. E. hoda prema kućici, nešto ju mami, uzbuđenje i strah miješaju se u jednu emociju. Iz kućice se čuje poznati dalmatinski melos. More se uzburkalo, valovi prijete, kućica se čini sve daljom, nestaje. E. se vraća na Srebrnu. Bio je to samo Zvizdan. / Kućica izgleda kao neka vrsta "svjetla na kraju tunela". Prevladava plava i crna boja koje predstavljaju nekakvu tamu, strah, nesigurnost. Ali, u toj tami, se nalazi kućica koja je kontrast. Gotovo da izgleda kao da je obasjana nekakvom svjetlošću. Kućica predstavlja motiv sigurnosti, sreće, ljubavi, kao tračak nade u tami. / Tamnilo plave, u ovom slučaju dominantne boje osjećam pomiješane emocije. Razmišljam kako je sve oko mene tužno, depresivno i sivo, ali kao i u realnom svijetu, tako i na ovoj slici imamo sigurnu luku, kuću. Za mene je kuća mjesto gdje živimo sa svojom obitelji i gdje se osjećamo sigurno. Kuća mi pruža osjećaj sigurnosti i lagodnosti. Za mene je moja kuća najbolje mjesto na svetu, gdje se ja osjećam slobodno i gdje jedino mogu u potpunosti da se opustim. To je moja svijetla točka na kraju tunela. / Poput broda u tišini hladnoće ističe se jedan dom. Taj je dom pun topline, ljubavi i svjetline, taj je dom utočiste tebe, mene i sebe, taj dom nas štiti, štiti nas ponekad od buke, štiti nas ponekad od stresa, štiti nas ponekad od ljudskih duša koje uznemiruju naš mir, štiti nas od nas samih. i kad demoni iz tmine dođu opet , dom će poput broda s nedefiniranim odredištem mirno otplovit, kako bi ti i ja i ja bili sigurni. Dom je ponekad čovjek, dom je ponekad pas, dom je ponekad mjesto, naš spas. / Moj slatki dome da mi se barem tebi vratiti, da te još jednom vidim. Možda sad u tebi netko drugi stanuje, možda si sada stara ruševina po kojoj se radosno djeca igraju, možda stojiš prazan i sam. U snovima te katkad vidim i tada sjajiš onako kako te se sjećam, ti sijaš, a oko tebe je tama beskrajnog plavog mora i ja ne mogu do tebe. Tako si daleko, ali mojoj duši blizu. Strah me je prijeći more jer što što ako si ti samo iluzija moje čežnje za tobom, iluzija koja postaje sve dalja svakim mojim korakom prema njoj. Moj dom nekoć živa materija od drva i kamena, sada samo slika na zidu moje unutarnje sobe, sakrivena od svih i vidljiva samo meni. To je moj dom. Moj dom koji možda i dalje stoji na horizontu i čeka moj povratak ili me samo mami da se vratim, da mu dođem još jednom prije nego što u potpunosti nestane u plavetnilu neba i mora. / Napuštena kuća koja se nalazi na stijeni, a stijenu zapljuskuju moćni valovi. Vani je pala noć. Noć i valovi, more, kuća na stijeni koja je osamljena, dočaravaju usamljenost, tugu, napuštenost. Ona je još tu, drži se, ostaje na mjestu kao uspomena na lijepe i dobre trenutke. Ni nemirni valovi neće ju srušiti. Čvrsta je, a u njoj je ostala upisana povijest. Ona je dokaz povijesti da je ovdje netko živio, sagradio kuću, bivao i otišao. Ali, uspomene su ostavljene, upisane u svaki dio kuće, kao da su u zidovima zabilježene. Sada je ta kuća napuštena, a nakon odlazaka stanara ostao je neki opipljivi osjećaj nostalgičnosti i tuge. / Potonuće sigurnog mjesta u ponor odgovornosti i odraslosti. Stepenica se spuštaš u odraslost i igra više nije primarna. Obuzimaju te i izjedaju primjese plave boje koje donose nove zadaće i put koji sam moraš izgraditi. Ponekad bolno i nejasno postaje tvoja budućnost. / U tamnoj, crnoj noći dva prozora se vide. U tamnoj, crnoj noći netko ide. U tamnoj, crnoj noći nešto se čuje. U tamnoj, crnoj noći netko samuje. U tamnoj, crnoj noći teče jedan slap. U tamnoj, crnoj noći što znači jedna mala kap. U tamnoj, crnoj noći pitam se hoćeš li doći. Gledam u slap, gledam u svaku kap, gledam u kuću i nadam se skorom svanuću. Nitko ne ide, to moje oči slabo vide. A ja se nadam da ćeš mi doći u ovoj tamnoj, crnoj noći. / Kućica na jezeru simbolizira sve ljude kojima je potrebno da se udalje od društva, tj. da imaju svoj mir i tišinu. Ti ljudi se puno bolje osjećaju kada su okruženi prirodom i njezinom ljepotom. Plava boja oko kućice i jedan dio unutrašnjosti jezera koji podsjeća na val predstavlja suočavanje sa problemima i stresnim životnim situacijama koje osoba (koja živi u kućici na jezeru) još nije uspjela riješiti. Zelena stabla koja se nalaze uz samu kućicu predstavljaju nadu da će osoba na kraju ipak pronaći ono što je tražila, a to je: svoj unutrašnji mir. / Nekada davno tamo sam živio. To je bila moja kuća. Dom u kojem smo se smijali, u kojem smo uživali, jeli i slavili... Nekada davno. Bili smo mi. Više nismo.. / Jadna i sama stoji daleko kuća mala. Tmurnog okruženja i bez veselja. Prazna je, a puna želi biti. Ljudima se nada, za osmijehom dječjem čezne, a ništa i nikog nema i sve je bez veze. Olujni vjetar oko nje se njiše, a ona se jedva drži za tlo s kojim diše. Vjetar je ljulja, nosi je svuda, a ona se ne da i zemlju ne pušta. Slomiti je bura neće, a sobe će se napuniti osmjesima djece. Vedro će sve biti i sjajne boje će se na zidovima pojaviti. Smijeh, veselje i radost će prevladati, a tuga i žalost više se neće nikad pojaviti. / Noć. Nemirna i uzburkana noć kao i kapljice mora koje zajedno plešu i stvaraju valove. Plešu i vesele se usprkos tami i hladnoći. Oluja je sve bliže i bliže, ali kako se oluja približava, tako one još ljepše i brže plešu. Bore se s nevidljivim protivnikom i ne posustaju. Niti će ikada posustati. Zaustavljaju se kraj jedne male kućice na starom i napuštenom otoku. Još je uvijek svjetlo upaljeno i tako će zauvijek ostati. Snaga ljubavi i dobrote zauvijek će održavati snagu svjetla usprkos svim silama koje će ga na sve načine pokušati ugasiti. Na kraju će ostati samo jedna kapljica, koja će zauvijek plesati i tako pronaći svoj put do male kućice. / Na kraju moje ulice stoji jedna stara, zapuštena kuća. Njeni vlasnici jako rijetko dolaze ovdje. Prozori su na toj kući uvijek otvoreni. Nerijetko kada vjetar puše, prozori toliko lupaju da taj zvuk odzvanja cijelom mojom ulicom. Tim noćima uopće ne mogu spavati. Dignem se iz kreveta i odem do svog prozora. Žalosno gledam u zapuštenu kuću i razmišljam kako bi ova kuća mogla usrećiti ljude koji su bez krova nad glavom. Na trenutke maštam i zamišljam obitelj i djecu koja veselo trčkaraju oko kuće, a lupanje prozora vrati me u realnost gdje se usamljena kuća u dubokoj noći sama bori s jakim i neumornim vjetrom. / Prvi dan studenog. Ružno vrijeme, jak vjetar i mračna noć. Ljudi su pobjegli u kuće, nitko ne želi biti vani. Šalje li nam netko poruku tim ružnim vremenom? Kakvi su ljudi kada krene ružno vrijeme? Neraspoloženi, tužni, ljudi i nervozni. Tek nekolicina ljudi vidi pravu ljepotu tog vremena. To je vrijeme kada se možemo družiti u kući, kada možemo provesti vrijeme čitajući, opuštajući se ili nešto sasvim drugo. / Dom. Dom odnosno kuća je jedno sveto mjesto. Tamo i oko nje se događaju razne pozitivne i negativne situacije. No unutar kuće se uvijek osjeti toplota te ga stoga rado nazivamo domom. HOME SWEET HOME. / Bijeg. Svakodnevno razmišljam o tome. Kako bi bilo lijepo živjeti u kućici gdje me nikad ne bi zaboljela glava. Gdje me ne bi zabolio trbuh od nervoze znajući da moram zakročiti svako jutro među ove ljude, okrutne ljude. Zašto više nema topline, dobrog... ne znam. Ali znam da bih htjela živjeti u jednoj maloj kućici, okruženoj drvećem, zelenim drvećem. Voljela bih se svako jutro probuditi bez brige, bez bolova u trbuhu, bez straha među prsima. Voljela bih pobjeći, maknuti se od ove tame koju donosi svijet. Bi li i ti? / U dalekom kraju, na tihoj obali jezera stajala je jedna drvena kućica. Već kao zaboravljena čekala je da ju netko posjeti, da zakorači u nju, osjeti miris prošlosti. Bila je utočište mnogim ljudima, mirna oaza s predivnim pogledom na modro jezero. A sada već godinama kao da je zaboravljena. Ni sama ne zna da je na putu upravo obitelj koja će u njoj pronaći dom, koja će joj pružiti radost i dati novi život. A do tada, ona će i dalje biti tu i strpljivo čekati i razmišljati o divnim uspomenama i svim njezinim prošlim stanarima. / Kuća na malom otoku na jezeru. Noć. Voda je tamna, hladna. Odraz mjeseca u vodi. Vjetar burka vodu jezera. Huji oko tajanstvene kuće. U kuću je maloprije ušla djevojčica. Došla je po vatru. Poslala ju je maćeha. Vatra im se, naime, ugasila. Bez vatre nema života. Da bi dobila vatru i spasila život ocu, maćehi i sestrama, djevojčica se mora svidjeti vlasnici kuće. Vlasnica je čarobnica. Samo ponekog pusti da dođe preko jezera trošnim čamcem koji nestane čim se putnik iskrca. Djevojčica ima pravo postaviti tri pitanja. Ako joj se pitanja svide, čarobnica će ispuniti njezin zahtjev. Dat će joj plamteću baklju kojom će osvijetliti noć i potaknuti vatru u hladnoj kući svoga oca. Obitelj će se spasiti. Maćeha će postati dobra osoba puna ljubavi. Zavladat će sreća. Opet će se pojaviti čamac i sigurno prevesti djevojčicu na obalu. Čekam. Još je mrak u kućici. Ne čuje se ništa. Možda čarobnica čeka jutro. Možda ne sluša pitanja noću. Uskoro će svanuti dan. / U tmurnoj i hladnoj noći, jedino utočište je dom. Valovi koji ruše sve pred sobom i neumorno šibaju morem... Potrebno je utočište, sigurno mjesto na zemlji, tamo gdje možeš biti svoj, gdje vlada harmonija i sklad. Koliko je samo teško onima kojima kuća nije istinski dom i u kojem se ne osjećaju sigurno? / Uzburkanost mora pored malog otoka koji je vrlo daleko udaljen od kopna. Na otočiću se nalazi samo jedna mala koliba u kojoj živi par koji je odlučio pobjeći od svijeta. Hoće li koliba preživjeti ovu uzburkanost? / Vidim malu kućicu okruženu drvećem. Plava boja odaje dojam da se kućica nalazi na plaži. Također vidimo kako je kućica osamljena zbog čega možemo pretpostaviti da se slikar osjeća tužno. / Na jednom brežuljku nalazi se drvena kuća. Okružena je raznim drvećem i uvijek obasjana svjetlošću i toplinom. U njoj živi jedna siromašna obitelj koja malo što može omogućiti svojoj djeci. Ali je skromna i ne teži nekom bogatstvu. Njihovo bogatstvo su oni sami, jedni za druge. Ta je kuća puna razumijevanja, poštovanja, empatije i ljubavi. No, kući se približava nevrijeme. Puše jak vjetar. Temperatura pada i ledi sve oko sebe. Dogodit će se neko zlo... Polako se gasi svjetlost koja je obasjala kuću... / Utorak. 21:52. Mještane ovog sela zadesila je strašna tragedija. Tsunami je neočekivano ušao u njihove živote i odnio im sve što su godinama stvarali. Dan prije toga sve je bilo drugačije. Nekada su ljudi bezbrižno koračali ovim mjestom, djeca su se igrala i uživala u svakom trenutku njihovog života, selo je bilo živo i svi su se međusobno poznavali. Danas je to sve drukčije. Više se u ovome mjestu ne vidi niti trunka života, nigdje osim u jednoj maloj kolibi koja je jedina uspjela preživjeti i sačuvati tajnu mjesta koje je nekada bilo sretno. / Vidim tužnu djevojčicu koja žudi za domom kojeg je davno izgubila, djevojčicu koja žudi za svojom prošlošću i za danima kada je sve bilo jednostavno. Kontrast boja između okoline i kuće predstavlja razliku između današnjeg i nekadašnjeg vremena. Slika nam govori priču o djevojčici koja gleda dugo u hladnu nemilosrdnu noć punu lijepih al' opet nedostižnih sjećanja. / Pala je noć. Tonovi plave boje prošarali su nebo. Magla se nadvila nad jezerom, tako gusta da se skoro ništa nije moglo vidjeti. Ipak kroz tu gustu maglu, probijao se tračak svjetlosti iz stare kolibe pokraj jezera. Koliba je u cijeloj toj tami i hladnoći, zračila toplinom i veseljem. / Samotno mjesto kraj rijeke. Osjećaj mira, spokoja i tišine. Oaza koja daje nadu u užurbanom moru svijeta. Hvala ti što postojiš. / Noć je. Ljudi su zaspali i ugasili svjetla u svojim kućama. Jedino je još jedna kućica osvijetljena, u kojoj se svjetlo nikad ne gasi. U njoj sjedi stari čovjek. Došao je u ovu kućicu. U njoj ima mir i zna da ga tijekom noći ovdje nitko neće naći, jer ljudi koji ga poznaju u ovo vrijeme većinom spavaju. Ne može zaspati. On zapravo već duže vrijeme, noćima ne može spavati. Muči ga bolest. Na zadnjem pregledu doktor mu je rekao da zbog teške bolesti neće dugo živjeti. Rijetko kada je u svojem životu bio bolestan. Pazio je na prehranu i puno radio. Jedino se nije odmarao. Pomislio je da je možda to uzrok bolesti. Ali nije se ni mogao odmarati, imao je težak život. Tu noć razmišljao je o svojim bližnjima. Nije imao srca reći im da će uskoro umrijeti. I ovako je bio žalostan, ne bi mogao podnijeti da njegovi bližnji zbog njega budu žalosni. Pogotovo njegova djeca. Ni sam nije znao bi li povjerovao doktoru ili ne. S obzirom na to da točan odgovor nije mogao saznati, odlučio je napisati oporuku. Odlučio je i da će se od sutra truditi biti sretan čovjek i ne razmišljati o tome što će se dogoditi. I tako su primijetili da u zadnje vrijeme nije onaj radostan i energičan čovjek kao prije. Nije htio da otkriju istinu. Zato će svakim danom živjeti "punim plućima", naravno koliko mu to bolest dopusti, i ispuniti svaki dan pozitivnom energijom i provođenjem kvalitetnog vremena sa svojim bližnjima. Napisao je oporuku, spremio ju je u džep i zagledao se u mračno plavetnilo mora. Još neko vrijeme zamišljeno je gledao, a onda se uputio svojoj kući. / Evo je! To je ona! To je ona, moja kućica! Moja slobodica. Moje sve. To sam ja. Tu stanuje moja duša. U toj prokletoj, oronuloj kući. Drži se na drvenim stupovima zabitim u morsko dno. I? Kako još stoji? Samo neba zna. Koliko puta se tresla, izgledajući kao da će puknuti pod pritiskom valova. Koliko puta joj se boja s prozora oljuštila do gola? Ma koliko se samo puta i ona sama nadvila nad valove, iskušavajući samu sebe. Hoću li? Neću li? No, pogled u nebo uvijek ju je održao na životu. Uvijek samo pogled u nebo. Jer znala je. Znala je da ima puno ljepote u tmurnome. Znala je naravno pronaći ljepotu i u vedrome. Kao i svi. Kao i svi koji nisu shvaćali koliko je bitna. Koliko je krhka i koliko je jaka. Znaju li oni koliko puta je to stubište nestalo? Koliko puta nije bilo puta do nje. Sve zaključano i zapečaćeno. No, znaju li isto tako koliko puta je jedna njihova zraka sunca značila za moje cvijeće? Ne znam. Ne znam koliko znaju i koliko će znati. Samo znam da se drži. Ona se drži i ne potapa se. Neda se. U miru je. Sada u miru je. / Noć je posve obična, a ja ritualno obavljam svoju večernju šetnju. Danas sam ranije krenula jer sam završila sa svim planiranim obvezama. Odlučila sam promijeniti uobičajenu rutu i poći u istraživanje susjedstva. Krenula sam prema šumi, noć se polako spuštala. Sve je postalo tamno, no nastavljam dalje. Udišem svjež zrak i uživam u prirodnim ljepotama. Osvrćem se na procvalo cvijeće obasjano plavetnilom noći. Hodam dalje, dižem pogled. Kad ono u tami posve jedna obična kućica. Znatiželjno joj prilazim. Prozori su crni, kuća izgleda napušteno. Sjedam za stol koji je smješten na samom ulazu u kuću. Odmaram od duge šetnje. Razmišljam kako bih već sutra mogla sa sobom ponijeti termosicu s toplim čajem kako bi se odmorila i ugrijala nakon šetnje. Umorna sam, vraćam se kući. Sutra ću se ponovno vratiti na isto mjesto kako bi ga bolje istražila. Sretna sam što sam pronašla odmorište za dušu i tijelo. / Moj san, san jedne male kučice na otoku kojeg okružuje more. Sanjam o odmoru u drvenoj kučici, sreća, ljubav i uzburkano more. / Sumrak pada, a danu se bliži kraj...Odjednom zapuše jak vjetar koji ruši stabla, kuće, uzburka more i valove. Jedino na velikom plavetnilu ostade mala, trošna kućica. Izgleda li zapravo kao kućica? Što ako u njoj nekoga ima, kome je potrebna pomoć? Približavajući se kućici opažamo da u njoj nema nikoga. Međutim to nije obična kućica već dvorac iz davnih vremena. Kako li je samo ovaj mali dvorac mogao nadvladati te silne udare vjetra? E, pa to će ostati jedna mala tajna jer ovaj dvorac je poseban na velikom plavetnilu usred ničega. / Nedaleko od centra grada je bila ulica u kojoj se nalazila samo jedna kućica. A ta je kućica bila svima misteriozna i svi su zaobilazili tu ulicu zbog čudnih zvukova koji su dopirali iz nje. U kući je živjela jedna baka. Svi su se pitali kakvi su to zvukovi koji dolaze iz kuće. Mnogi su mislili da su to nekakvi duhovi. Ali sve su to bile pogrešne pretpostavke. To je iz kuće dopirao zvuk stare šivaće mašine na kojoj je baka obožavala svakodnevno nešto šivati. / U osami na kraju šumskog puta, stoji stara kuća. Svi ju uglavnom izbjegavaju i zaobilaze, jer se za nju priča da je mjesto gdje se sastaju i obitavaju vještice. Međutim, nisu to one uobičajene vještice. Mnoge priče kruže o njima, ali najpoznatija je ona da su to ustvari vile čarobnice, koje noću izlaze i obilaze susjedna mjesta. Svaka od njih ima jednu posebnu moć koja ih opisuje: sunca, mjeseca ili zvijezda. Ima ih tri, a tijekom dana, govori se, sjede u polutamnoj sobi i nešto misteriozno šapuću. Do sada ih nitko nije vidio, ali hoće li se to uskoro dogoditi? Odgovora nema, no znaj - za taj pothvat, treba imati posebnu dušu, identičnu onakvoj kakvu krasi naše čarobnice. Za nove avanture, odvaži se skrenuti s puta i preispitati čaroliju u sebi. / Na nebu nema zvijezda. Noć je vruća i bučna, vjetar je jak i uporan. Rijeka huči i nezaustavljivo teče, kao da joj se negdje žuri. Kuća pokraj rijeke je obasjana mjesečinom i pitomim svjetlima. Na nebu nema zvijezda. Vjetar ne jenjava, puše sve jače i razigrava ionako nemirnu vodu. Ne čuju se zrikavci ni huk sova. Svijet kao da se sakrio pred nevremenom koje dolazi. / Ljetna je noć. Nevrijeme je svuda zavladalo, gotovo pa je nemoguće izaći iz kuće. Vjetar nosi sve pred sobom, valovi se penju do ogromnih visina, a velike kapi kiše potapaju ulice. Ovo vrijeme kao da preslikava moje postojanje. Nemir, uzburkanost, tuga, sjeta, žalost. Jugo. Ali on je tu. U našoj maloj, sretnoj kućici. Briše mi suze s lica, jednu po jednu. "Bit će sve dobro"-kaže mi. I prvi put, uz njega, uistinu mogu povjerovati da hoće. / Oluja. Osjeti se nemir u zraku. Jak vjetar nosi sve, čuje se kako lupaju vrata i prozori. Nemir je i u meni. I dalje ne mogu pronaći svoj mir. / Oko mene je svaki dan nemir. Osjećam se kao da svaki dan prolazim kroz tmurnu realnost, oluju. Jedino svjetlo koje mi pruža mir, sreću i sigurnost i gdje se osjećam slobodno je dom. Moj dom. / Ponekad se pitam postoji li nešto nakon ovoga života. Svaki dan neka nova kušanja, plaćam li time grijehe svog prošlog života? Kažu da je imati nekoga oko sebe blagoslov, moći podijeliti s nekime svoj dan, ali zašto ponekad želim da sve zašuti, da samo na trenutak mogu živjeti. Ne stremim više ni svojim snovima, čak ne želim ni ono prosječno, samo želim jedan dan, sama sa sobom, gdje ću živjeti bezbrižno. / Jedne ljetne večeri, djevojka imena Zoe šetala se obalom. Razmišljala je o svome životu te pravila planove o budućnosti. Takve večeri, kada sunce zađe, a nebo postane svjetlucavo, postale su sinonim za sanjarenje. Njezina najveća želja bila je otići negdje daleko, daleko. Kao što joj je to i inače bio običaj, sjela je na stepenice jedne sjenice, izula se te umočila noge u moru. More je bilo svježe. Zoe je osjetila nekakvo golicanje. U početku je ignorirala jer je mislila kako roj ribica pliva oko njezinih nogu. Kada je golicanje postalo učestalo, odlučila je vidjeti o čemu je riječ. U nadi da će otkriti, umočila je ruku i imala što za osjetiti. U njezinim se rukama nalazio štapić. Pokušala ga je izvući, ali nešto je s druge strane vuklo taj isti štapić. Odlučna da ga izvadi, Zoe se ustala i svom snagom povukla štapić prema sebi. U tome je trenutku na površinu isplivala ogromna zlatna riba. Zoe se zaprepastila te krenula bježati, no zlatna ju je riba spriječila u toj namjeri. Upitala ju je: "Ne želiš li da tvoji snovi postanu java? Ja ti u tome mogu pomoći." Čim je to čula, Zoe se odlučila vratiti te prići zlatnoj ribi. Njezine želje bile su veće od straha. Zlatna joj je riba rekla kako joj se slobodno može povjeriti i otkriti svoje želje i planove, ali pod uvjetom da joj se približi. Zoe je, u nadi da će joj se želje napokon ispuniti, odlučila poslušati zlatnu ribu te joj je hrabro prišla. Jedino čega se Zoe od tog trenutka sjeća jest pad u hladno more i roj riba oko sebe. / Nitko ne zna što mu život donosi i kamo će ga odvesti. No, svaki čovjek u životu doživi i dobra i zla. I zasiti se čovjek svega, svog okruženja, ljudi, načina življenja pa odluči otići. Krene u potragu za boljim životom, misleći da je negdje drugdje bolje, gdje ga čeka sreća. Ili jednostavno želi promjenu, što je sasvim u redu za ljudsko biće. No, nakon nekog vremena lutanja nepoznatim terenom, upoznavanja različitih ljudi i kultura, sjeti se svoga porijekla, djetinjstva i kraja u kojem je odrastao pa se vrati svom domu i shvati da je kod kuće najljepše. / Kućica na osami. Vjerno čeka svoga vlasnika. Njega već neko vrijeme nema i ne zna se kada će se vratiti. U magičnom trenutku spokoja vidi se njena ljepota i ljepota mjesta koje ju okružuje. Biti na takvom mjestu znači osjećati mir, sreću i nadu, a to je nešto neprocjenjivo i važno svakom živom biću. Tako se i vlasnik kuće osjeća kada je ovdje. Na ovome mjestu zna tko je, što želi i što mu je činiti. Svaki put kada dođe neobjašnjiva snaga i energija ga potaknu da se vrati u stvarnost imajući na umu što dalje treba učiniti i koji mu je sljedeći korak. Sada ga već neko vrijeme nema. Kućica se nada da je dobro pa zato ne dolazi, iako ga željno iščekuje. Njoj društvo prave vjetrovi, danju sunce, a noću mjesec. Sada je noć koja je neobično mirna. Nema vjetra, nema životinja, a nema ni ljudi. Sve sluti na to da će vlasnik uskoro stići, a kućica ne zna je li zbog toga sretna ili tužna. Postoje trenutci koji izazivaju neobične osjećaje, baš kao što je ovaj, toliko suprotne, ali, naposljetku, ipak slične. Dobra stvar kod takvih osjećaja je što nam daju nadu u dobro i potiču nas da vjerujemo i dalje. / Odlazak na more kako bi se udaljila od konstantne priče o pandemiji, činila se kao idealna ideja. Jedini problem je, gdje god da odem, prate me sjećanja koja ne želim spakirati sa sobom. Zašto ne mogu vratiti vrijeme, pa da neke stvari učinim drugačije? Što bi onda bilo? Pa zar je moralo ovako završiti? Došla sam ovamo da se odmorim od svojih tmurnih misli, ali one nikako da se operu u slanini ovoga mora. Poslala bih ih daleko od sebe, u smjeru ove bure koja diže valove, pa da se izgube negdje u dubini mora, rasprsnu o planinu ili ostanu zakačene o neki crni oblak. Zašto je toliko teško živjeti s prošlošću? Ona se navečer, poput kakvog vira stvori u mojoj glavi te me odvlači sve do dna, a ja se ne mogu izboriti s tom snažnom strujom misli, ne mogu doći do daha. Pa zašto je ne mogu samo otpustiti i prepustiti se ostatku života, bez obzira na nju? Zašto je ona cijelo vrijeme tu? Odlazi! - Kažem joj. Ma šta to vrijedi kad znam da me neće poslušati. / Kućica na osami. Uživam u trenutku, sama, ali sretna. U daljini čujem valove kako se odbijaju o stijenu. Volim ovaj osjećaj mira i spokoja. Pada sve dublja noć, a ja ne želim maknuti pogled s mora. Želim ovako dočekati dan, izlazak sunca. Možda se more smiri, a možda postane još uzburkanije. Želim vidjeti što će se dogoditi! Kako je priroda zanimljiva! / Sve je tamno, depresija vlada, pitam se pitam "Što bih sada?" Mnogo mi toga prolazi glavom i mnogo me toga muči, a uz to se u sebi pitam "Ima li koga u toj kući?" Ta kuća stara na kraju sela, smještena u blizini vrela, sjećanja stara još uvijek nosi, a sada nikog nema da oko nje travu kosi. Dok je gledam tuga me hvata, ona podsjeća na sudbu jednoga Hrvata. / Hladna litica. Pljus, pljus gorki valovi - Zbogom kapljice... / Tu smo trebali provoditi naše dane. On i ja. Zajedno. Zauvijek. Zagrljeni. Ali sada, svaka minuta provedena u toj kući boli do iznemoglosti. Nekada je bila dom, sada je samo kuća. Otkada ga nema, ostali su samo njih dvoje, ja i stare uspomene... / Za plavu boju se govori da ulijeva sigurnost, stabilnost. U današnjem svijetu nema previše "plave boje". No, ja sam je pronašla. Moj mali komadić raja nalazi se u maloj kućici skrivenoj od ostalog svijeta. Gdje postojim samo ja i slapovi koji žubore i govore mi da će sve biti u redu. / Opet ne mogu spavati. Ova nesanica me muči već 3 mukotrpna tjedna. A svaku noć ista slika u glavi. Moja stara kuća i nepoznata djevojčica koja veselo trči oko nje. Tko je ona? Ne mogu prestati razmišljati o njoj...