150x100 cm, acrylic and indigo pigment on canvas

Te noći sam izišla iz svijeta djeteta..u svijet odraslih.. Pitala sam sestru,a i ona je mene pitala ZAŠTO!!? Bože, uzmi jednu od nas a vrati nam ćaću on je jedan mi smo dvi!!! Gledale smo u mračno nebo koje je bilo visoko, duboko, one zvijezde koje su nam bile na putu do Boga očekujući odgovor smo razmaknle svojom tugom... Plakale smo i nismo čilu nikakav odgovor...sestra je imala devet a ja deset godina.. Kada sam vidjela ovaj prizor osjetila sam ovaj događaj tako svijež kao da je bio jučer./ Na slici vidim jednoga dječaka i jednu djevojčicu. Odnos između njih dvoje čini se napet te dječakov položaj tijela nam odaje da on plače. Također djevojčica ne ostaje ravnodušna te ona čuči pretpostavljajući isto od tuge kao i dječak. Isto tako kod dječaka uočavamo prekrižene ruke koje možemo protumačiti kao potragu za pomoć. Što se tiče ovih dvoje mladih osoba rekla bih da su u obiteljskoj, a ne ljubavnoj vezi. Sudeći po gestama rekla bih da ih je zatekla teška financijska i obiteljska situacija. Kada obratimo pozornost na boje možemo uočiti kako u daljini dakle pretpostavljam u njihovoj prošlosti je bilo svjetla odnosno bilo pozitivnih stvari, ali što se više bliži sadašnjost odnosno početak papira uviđamo da su boje tamnije odnosno da nam prikazuje nešto napeto, negativno i ono s čime se djeca ne mogu suočiti. Isto tako na dnu papira uviđamo nešto svjetliju plavu boju koja nam može predstaviti zaleđeno jezero odnosno ponovno stanje djece, a ono je da su oni na "klimavim nogama"./ Molila ga je za razumijevanje. Znala je da nakon ovog nema povratka ali morala mu je to reći, nije to više mogla držati u sebi. Povrijedila ga je, a on ju je i dalje volio ali tu je kraj. Osjećao se kao da je kraj svijeta, zacrnilo mu se sve pred očima te mu je podrhtavalo tlo pod nogama. To je bio kraj!/ Na slici je kinez i hrvatica. Kinez zaučuđeno gleda u visinu i gleda neopisiv prizor. Prizor tužan i taman. Žena čuči i razmišlja o prizoru kojeg je ugledao kinez. Prizor koji je ugledan je misteriozan./ Tuga, emocija s kojom se susrećemo svakodnevno. Dolaze suze, jecanje, žaljenje. Ali tuga je puno više od nekoliko suza, nekoliko jecaja. Tuga je osjećaj koji preplavi cijelo tijelo, zamrzne nam dušu, srce, osjećamo teret u plućima. Osjećam se kao da sam u plavom prostoru kad sam tužna. Zašto u plavom? Zašto ne u crvenom, crnom ili zelenom? Možda jer plava boja asocira na ocean suza. Ah, tuga. Ah, suze. Proći će. Mora./ Tuga se uvukla u srca majke i sina koje je gazdarica izbacila iz stana na ulicu jer je našla nove stanare. Noć je hladna, ali majku i sina više muči kako će će naći novi stan i prezimiti ovo hladno razdoblje. Bespomoćni su i jadni. Otac ih je ostavio. Otišao je, a majka prima mizernu plaću s kojom jedva izdržava mjesec dana. Majka skriva suze i tugu i tješi sina da će sve biti u redu i da će se ubrzo dići na noge. Govori mu da je ovo samo loš životni period i da slijede bolji dani./ Djevojčica na kamenu sjedi i zabrinutim pogledom u tamu gledi. Pored nje je dječak,njen mali braco. Hladna je noć i nikoga nema. Njih dvoje su sami u toj hladnoj noćnoj tami. Tišina je svuda, a tama sve dublja i dublja. Dječak u nebo gleda kao da se izvuć iz tame treba. Sestricu i sebe spasit mora, a ne nadzire se nigdje sloboda. Stoje tako oni sami i polako nestaju u tami. Tamna je i hladna noć, a oni i dalje sami. Spas je blizu samo vjeruj, zagrli sestru i nikome je nedaj. Zajedno učinit možete sve i zato hrabro ustajte. Tama će nestati, a vi ćete sretno živjeti./ Opet se sve vratilo na staro. Ista priča svaki dan. Moj brat i ja opet sami, opet molimo za pomoć. "Mama, gdje si? Zašto te nema, zašto si opet nestala." Kada bi barem znala, ja kao ti obrisati suze sa lica, kada bi barem kao ti ja znala otpjevati uspavanku da sklopim svoje oči. Ovaj grad je prevelik za nas, a mi smo tako mali i tako sami. U veličini i napučenosti grada jedino što sija je nada. Nada da ćeš se vratiti. Ali već sam umorna od traženja, ali on ne posustaje. Pogledaj ga majko kako je izgubljen, kako su mu oči pune suza, kako pritišće svoje ručice u nadi da je sve ovo samo san. Noge su mu umorne, a njegove modre hlače natopljene suzama kao more koje u snažnim valovima širi svugdje svoju moć, samo moć ovog mora je tuga koja ispunjava prostor. Ja ne plačem, ne dok on plače. Gledam u daljinu sjećanja i razmišljam o tebi i gdje si nestala, zašto se ne javljaš na krik vlastita sina, na molbe svoje kćeri. Zašto se ne vraćaš? Zar nas ne osjetiš? Zar nas ne čuješ? Zar si nas zaboravila? Reci sada još jednom gdje si nestala./ Pala je noć. Bilo je to savršeno vrijeme za izaći iz jazbine. Izaći iz sigurnog mjesta i suočiti se sa stranim svijetom. Tišina je. Nema ljudi, nema opasnosti. Mogu slobodno šetati i udisati svježi zrak. Padala je kiša pa je tlo sklisko i blatnjavo. Šape mi svako malo zapinju o zemlju. Nakon nekog vremena prestajem se obazirati na to i nastavljam hodati u želji za iskorištavanjem slobode i osjećaja sigurnosti. Na putu svako malo zastanem kako bih gricnuo bobičasto voće i bilje. Već sam otišao duboko u šumu kada sam čuo korake. Sitni koraci približavali su se, a ja sam se odlučio sakriti iza grma i promatrati iz sigurne udaljenosti. Lišće šušti, glasovi su sve dublji, a koraci se sve bolje čuju. Kroz grmlje uočavam dva mlada laneta, dva mlada života. Čujem plač, žaljenje, mumljanje. Koraci mi se približavaju i sve se jasnije čuje. Koraci zastaju. Počinjem drhtati sa sumnjom da su me otkrili. Razgovor se nastavlja. Saznajem da su dječica krenula u potragu za odbjeglim mačićem, a pri tome su se izgubili. Od umora su zastali. Očajni i iscrpljeni polako su odustajali od namjere da potraže izlaz. Vjerovao sam toj dječici i poželio im priteći u pomoć. Razmišljao sam na koji da im način priđem, a da se ne uplaše i ne pobjegnu. Odlučio sam iskoristiti svoju moć i zvukovima im dati upute za izlaz. Dječak i djevojčica su se ustali te, ispuštajući zvukove, sve sam slabije čuo korake./ PRIČA O PRIJATELJSTVU ZAUVIJEK Jednom davno u prekrasnom bijelom dvorcu živjele su dvije djevojčice, dvije prijateljice, Marta i Franka. Marta je bila niska, sitna i živahna. Uvijek puna energije i u pokretu, voljela je sportove i sve vrste igara na otvorenom. Franka je bila visoka, prevelika za svoje godine i vrlo povučena. Uvijek sa knjigom u ruci, voljela je sanjariti i živjeti u svojim mislima. Usprkos razlikama, Marta i Franka su voljele jedna drugu i voljele su provoditi vrijeme zajedno. Marta je smišljala igre u kojima je mogla sudjelovati Franka, a Franka je Marti prepričaval knjige koje je čitala. Ponekada su zajedno priređivale predstave prema tim pričama. Marta i Franka su zajedno prošle kroz djevojaštvo, boreći se sa svime što donosi odrastanje. Franka je bila zaljubljive prirode i stalno je maštarila o princu koji će je voljeti do kraja života. Marta nije imala vremena za zaljubljivanje, jer je bilo toliko toga što je morala otkriti. Slušala je prijateljičine priče o mladićima koji su joj se sviđali i na sve to odmahivala rukom. Vrlo brzo došle su i životne obaveze, djevojke su počele raditi i boriti se sa svakodnevicom. Franka je upoznala svog princa, pa su se počeli pripremati za vjenčanje. Naravno, Marta im je bila kuma. Mladi su se veselili svemu što je trebalo odraditi za vjenčanje, zajedno su provodili puno vremena i jedva čekali taj 'veliki dan'. Frankin princ je postao dio Martine i Frankine priče i svi su zbog toga bili veseli. Na početku zajedničkog života Franka i njen princ su živjeli u malom stanu u centru grada, u Martinoj blizini. Vrijeme je prolazilo, mladi par je dobio kćer i mali stan više nije bio dovoljan za obitelj. Sagradili su kuću na kraju grada koja je postala njihovo utočište. Preseljenje u kuću na kraju grada udaljilo ih je od Marte koja više nije mogla doći do njih kad god je bilo potrebno. Život mlade obitelji nije bio jednostavan, pojavili su se problemi. Njihova predivna kćer imala je poteškoća u razvoju i morala je prolaziti kroz brojne terapije. Franka i njen princ su dobili i drugu kćer. Život se još više zakomplicirao. Pomažući prijateljima i gledajući ih kako teško idu kroz sve svoje izazove, Marta je jednog dana došla s idejom. Predložila je da se doseli k prijateljima, u njihovu kuću na kraju grada. Njoj bi to bila velika promjena, ali je znala da bi time značajno olakšala prijateljima. Franka i njen princ su bili iznenađeni, pitali su se da li je to dobra ideja, imaju li dovoljno prostora ze sve, kako će reagirati okolina. O Martinom prijedlogu dugo su vijećali, ali kako je život postajao sve zahtjevniji, na kraju su zajednički donijeli odluku: Marta se seli u kuću na kraju grada! Ova je promjena donijela puno toga. Za sve su se mogli lakše i brže dogovoriti, a za sve iznenadne situacije uvijek je postojala osoba koja je mogla 'uskočiti'. Život je postao jednostavniji. Iz okoline su stizali brojni komentari i čuđenja, nikome nije bilo jasno kako mogu živjeti zajedno, a bilo je i onih koji su se pitali što se krije iza tog zajedničkog života. Franka i njen princ, Marta i dvije djevojčice živjeli su mirno dalje. Njihov zajednički život od svakog od njih je tražio puno: morali su se prilagođavati, morali su postati tolerantni, morali su prihvaćati različitosti. Zbog svega toga postali su bolji ljudi i bilo im je lakše komunicirati s ljudima izvan obiteljskog kruga. Danas kroz sve životne izazove, koji im nikada ne manjkaju, prolaze zajedno. Vesele se svakom novom danu i ne dozvoljavaju životnim teškoćama da im izbrišu osmijehe s lica. Na kraju svakog dana, bez obzira kako težak bio, sjednu na terasu ispred kuće na kraju dana, slušaju glazbu, pričaju svoje priče i sretni su što su još jedan dan proveli zajedno./ Vapaj zalutalih/ Bespomoćnost. Tu sam! Uz tebe! Tako blizu, a tako daleko! Ne mogu! Ne mogu ti pomoći, a želim! Nemoj odustati! Budi svoj! / U trenutku je svijet stao. Sve što sam imala srušilo se za tren oka. Sjedim na podu, u šoku i nevjerici dok u pozadini čujem plač svoga sina. Zašto mu nisam podrška i oslonac? Zašto se rušim? Gdje mi je snaga koju moram pronaći za njega? Nešto me prikovalo za tlo i ne da mi da ustanem. Ne želim i tebe izgubiti. Želim ti prići, a ne znam kako i kojim riječima. Bespomoćna sam. Utapam se u tvojim suzama. / Jedne večeri pošalje majka svojeg sina i kćerku da odu u trgovinu kupiti brašno kako bi mogla napraviti kruh. Kada su se obukli, krenuli su zajedno prema trgovini. Tako su ušli i počeli tražiti brašno. Sestra je brzo našla brašno i krenula platiti. Međutim brat je ugledao svoju najdražu čokoladu i poželio ju je kupiti. sestra mu je rekla da trenutno majka nema novca i da će čokoladu dobiti idući mjesec. Kada su izašli iz trgovine dječak je počeo jako plakati tako da ga je čulo cijelo selo. Sestra je samo sjela na pod i počela razmišljati. / Molećivi i beznadni pogledi puni očaja i zabrinutosti. Kao da čuješ sljedeće riječi: ''Što ćemo sada? Kako ćemo dalje bez nje? Izgubili smo životni putokaz, a jedino što nam je preostalo je njezin ogrtač i pusta kuća.'' Mole Boga da ju vrate, da je trebaju, ali odgovor ne čuju. Sve što čuješ je očajni uzdah i plač. Kako će se sada snaći brat i sestra, dvoje male djece, kada je njihova majka otišla. Ostavila je ogrtač. Ne znaju ništa o njenom nestanku i ne znaju kako je mogu pronaći. / Nakon što se oluja zaustavila, ulicom je odjeknuo vrisak. Shvatili su da su ostali sami. Obuzeo ih je neki strah, samoća i tuga. Okretali su se oko sebe, ali nigdje nikoga. Naprezali su oči kako bi negdje u daljini vidjeli majku, ali tama im to nije dopuštala. Od slabosti nisu više mogli hodati. Spustili su se na pod. Suze su im lile niz oči, a jecaj bio sve tiši i tiši. / On je stajao pa hodao, i hodao pa stajao. Ja sam nepomično, sklupčano sjedila. Slušala sam njegove suze, toliko su bile glasne. To je sada bilo jedino što se moglo čuti. Moje su tiho klizile niz lice. Oči nedavno otvorene, sad se slabe i umorne zatvaraju. Snage nemamo da ih otvorimo. Još malo i suza, ni ovih glasnih ni ovih tihih, neće biti. On gleda gore, u nebo, ja gledam dole, u zemlju. Ni jedan ništa ne vidi jer su nam pogledi mutni. Ti jedno. Ja drugo. A isti smo. / U kakvom to svijetu živimo kada nam najmanja i najnježnija bića plaču nad njegovim nepravdama, a ona starija plaču u sebi? / Suze su samo tekle i tekle, poput rijeka plavih kristala, tako dragocjena, a tako lako prolivena, oko tuge koja je zagrlila i prožela djevojčicu i dječaka. Ne oni se nikada vratiti neće. Tmina se približava, a tko će spasiti dva srca mala? Nema više topline, ni dobrote, ni empatije do dječjih kristala. / Ah, tugo! Kupit ću si duhovni mir samo da odeš. Prodaje li ga tko? / Ovakve situacije pokazuju koliko je život vrijedan, ali nesiguran. Danas jesi, sutra nisi. Mi moramo nastaviti dalje, bez obzira na svu tugu koju trenutno proživljavamo. Ostati bez voljene osobe vjerojatno je jedna od najtežih životnih prepreka. A upravo to se dogodilo. Emocionalna bol širila se na fizičku i morala sam sjesti. Kako dalje? Kako nastaviti bez osobe koja je bila tu u svakom trenutku života? Da je i dalje tu, mogla bih upitati nju. Ionako me naučila svemu što u životu znam. Divno je bilo dijeliti sve životne radosti, ali i tuge s njom. Jedna je majka. / Sestra i brat su izgubljeni hodali šumom. Mrak i tama su ih pojeli te ih je obuzeo veliki strah jer nisu znali gdje su i jer su se izgubili te su iznenada ostali sami, bez igdje ikoga. Vapili su za pomoći, ali ih nitko nije čuo. Netom nakon toga, zadesila ih je velika mećava iz koje se nikako nisu mogli izvući. Seka je jecala, već je ostala i bez snaege za ikakvim dozivom pomoći, dok je brat neumorno hodao i tražio zadnji trag nade u bolje sutra. Neposredno nakon toga, naišao je jedan čovjek... / Vapaj za pomoć, nevine djece. Dok su odrasli zaokupljeni ubrzanim životom i često zaboravljaju na prave vrijednosti samog života, djeca samo žele malo pažnje i ljubavi od starijih. / Stojimo u mraku. Čekamo početak. Čujemo disanje ljudi ispred nas. Povremen kašalj. Šuštanje omota od karamela i povremeno škripanje stolica. Odjednom se začuje šum mora i to je to - počinjemo. Klečim i čekam da se upali reflektor. Ponavljam u sebi tekst koji moram izgovoriti. Namještam ruke, koljena. Podižem glavu. Osjećam iščekivanje. Čekam da on zapjeva. Počinje me boljeti koljeno. Šum mora je utihnuo. Tresu mi se ruke. Iznenadna navala adrenalina mi poručuje da ja ovo ne mogu, nisam spremna. On je zapjevao. Sad sam ja na redu. "Care, care, gospodare..." / Opet sam u istoj šumi. Ovoga puta nisam sama. Obje dijelimo istu bol. Hoće li se ovo ikada završiti? Nemir me razdire. Nedostaju mi prošla vremena. Sad se čini da je nekad nekad sve bilo dobro, bezbrižno. Briga, strah, nemir. / Koliko je malo potrebno da se čovjeku promijeni čitav svijet. On i ja, brat i sestra, donedavno smo smijehom ispunjavali čitavu kuću. Imali smo dom i roditelje koji su nas beskrajno voljeli. Ali jedna noć uzela nam je sve. Da nas nisu toliko voljeli, možda se ovo ne bi ni dogodilo. Da nismo tu večer otišli kod prijatelja, oni nikad ne bi trebali doći po nas. Nikada ne bi ušli u taj prokleti automobil. Nikada ne bih poznavala ovakvu bol. / Da. I tako. Plaču djeca za nama. Plaču djeca u nama, za nama. Plače dijete jer plačem ja. Plače dijete jer plačeš ti. Plačemo mi svi. Gorko. Gorko bez suza. To je smrt duše. Neizrecivost tugobna. Neizrecivost bolna. Ostani, ostani. Jer tu je dom. Tu su naše opekline, naše ozebline. Uživajmo u patnji što nas spaja. Molim te. Kao boga te molim. Ne stidi se. Znaš da je to ono što želiš. Samo sjedni sa mnom. Sjedni sa mnom na ovaj otok boli. Ne opiri se niti malo. Sjedni ti prokleti, gadni stvore što nas uništi. I tko bi to spojio? Tko li bi se nadao da tako naizgled čisto i umiljato, neiskvareno biće od boga može postati tako tmurno, tako bezlično. Nitko. Svi zinuše, otvoriše usta gotovo ne kontrolirajući svoju vlastitu vilicu. A tko bi znao kako je to s ljudima. Nikad isto, nikad predvidivo. Nikad dosadno. Nikad dostatno. Dođi. Dođi da budni sanjamo. Ja i ti, ti i ja, naša srca dva. Dođi da ih potrgamo na milijarde komadića jer to je sve što je ostalo od nas. Da. / Kada se posvađamo, osjećam se kao da smo mala djeca koja se međusobno svađaju oko igračke. Ti govoriš svoje, a ja svoje, idemo u beskraj. Kao da stojimo u sred tamne šume i tražimo svjetlo na kraju tunela. / Koja je to bol koja ranjava tvoje srce? Što je ono što kada ja to spomen da toliko dopire do tvoje duše? Često se pitam govorim li prave stvari, one koje i ti i ja želimo čuti ili pak trebamo čuti. Sjetim se tad kako ono što nam sada srce toliko želi, to usta govore. Ne možemo protiv sebe i onoga što jesmo. Ono što istinski osjećamo, progovara kroz naše riječi i djela. Ne znači to da su naši razgovori ispravni ili pogrešni, oni su kakvi trebaju biti jer smo mi onakvi kakvi trebamo biti...ako i nismo, bit ćemo. Mi sami ne odlučujemo tko smo već odlučujemo prihvatiti sebe kakvi jesmo i postati najbolja verzija sebe kako bi mogli osvijetliti put drugima prema Onome kamo svi idemo. Ti i ja jesmo maleni i zbunjeni, ali idemo ka tome da budemo nekome anđeo i mislim da je to okej, to nam daje nadu. Sve je dobro, vjeruj mi. / Samo tako si otišao, tiho, bez pozdrava, skoro nečujno kao rana jesenska kiša. Čula sam te ujutro dok je voda ključala, tog jutra ključala je drugačije. To su bili tvoji posljednji koraci koje sam čula i koje ću moći više ikada čuti. Kada bih samo mogla reći da te mrzim tata, mrzim te jer si otišao i ostavio nas. Nisi ispunio ono što si obećao, nisi me vidio kako ponosno primam svoju diplomu jer si odlučio otići prije vremena. Tako mi je ponekad teško gledati mamu samu dok pokušva biti jaka za sve. Voljela bih da je mogu obgrliti cijelim tijelom i zaštiti jer ne želim da i ona ode. Često pogledam prema nebu i pitam se gdje si, gledaš li i sada na mene. Nemoguće je uhvatiti te, stoga želim u umjetnosti ostaviti barem fragment tebe i onoga tko si bio jer kažu da je umjetnost jedino što ne umire. Zar je već bilo tvoje vrijeme, tata? / Valjda će pomoć uskoro doći. Sigurno je tata našao put s ove planine i uskoro će dovesti pomoć. A bilo je tako lijepo. Veselo smo hodali šumom i promatrali prirodu. Drveće je spuštalo grane prema nama. Ptice su veselo pjevale, jež se u travi šuljao. Iz daljine smo vidjeli srnu s lanetom. I evo nas na ulazu u pećini. Čekamo da nas netko dođe spasiti. Gladni smo, promrzli, bez snage. Ti si čučnula i skupila se da sačuvaš barem malo topline, a ja ću pogledati dolazi li netko po nas. Čini mi se da čujem zavijanje vuka. Ne sviđa mi se to jer oni love noću. Okrenuo sam ti leđa da ne vidiš moje lice, očaj i strah na njemu jer sam ti rekao da se ne bojim nimalo i da se ni ti ne trebaš bojati. Uskoro će nas netko potražiti. Tata je sigurno pronašao put i ujutro kad se razdani doći će po nas. Mrak je, oblačno. Uskoro će kiša, ne naziru se zvijezde. Naložit ćemo vatru u pećini da se malo ugrijemo. Osjećam kako se treseš. Nemoj pojesti sve što je ostalo od hrane. Moramo čuvati snagu. Ujutro ćemo potražiti neke bobice. / Promrzli, gladni i sami stoje na ulici. Mjesec dana je prošlo otkako se njihova majka razboljela. Svakog dana zdravstveno stanje majke se pogoršava. Ne pomažu joj ni odmor, ni lijekovi. Djeca ne idu više u školu. Svaki dan prose. I tako već mjesec dana. S to malo novaca što im ljudi daju svaki dan, kupe hranu sebi i majci. Znalo je biti i dana kada nisu ništa pojela cijeli dan, sve kako bi njihova majka pojela bar jedan obrok. Nažalost, otac im je umro prije nekoliko mjeseci. Majka se od tada trudila uzdržavati ih kako je najbolje znala. Trudila se i ne pokazivati koliko je istinski žalosna zbog smrti njihovog oca. Znala je da će djeci biti još teže, ako ne nastavi sa životom. Međutim, potiskivala je svoju tugu. Jednoga dana steglo ju je u srcu. Od toga dana leži u krevetu, a djeca se boje za majku. Boje se da će izgubiti i majku, kao što su i oca. / Brat i sestra koji su pobjegli od kuće dok su se roditelji svađali. Kuda da pođemo? Gdje da se skrimo? Više ne možemo slušati tu viku. Noć je. Strah nas je. Tužni smo. Samo želimo mir u kući, želimo se osjećati sigurno. Bože spasi nas. / U dalekom seoskom kraju, živjela je mala obitelj. Bili su siromašni, ali sretni. Brat i sestra su imali samo jedno drugo i sve što su radili radili su zajedno. Jednoga dana dok su šetali livadom naišli su na nešto sjajno u travi. Bio je to mali dragi kamen. Podigli su ga sa zemlje i očistili. Bili su toliko sretni da su odmah potrčali prema kući pokazati ga roditeljima. No tada se dogodila nezgoda. Dok su trčali preko mostića, dječak se spotaknuo na dasku i pao. U trenutku pada dragi kamenčić mu je ispao iz ruke i pao u rijeku. Djevojčica je od tuge sam sjela i gledala u brzu rijeku, a dječak je odmah potrčao prema njoj da pronađe kamenčić. Međutim znao je da je rijeka prejaka i duboka da bi ušao u nju. Bilo je lijepo dok su imali kamenčić u rukama, ali izgleda da subina ipak nije htjela da kamenčić kod njih ostane. Pomirili su se s tim i nastavili dalje igrom kroz dan kako je to obično bilo. / Gladna i siromašna djeca. Nešto na što čovjek koji ima imalo suosjećanja ne može ostati ravnodušan. Slika prikazuje dvoje djece tužna i ogorčena pogleda koja u tami i na hladnoći traže bar malo hrane kako ne bi bila gladna. Razmišljajući o današnjem svijetu, o svemu što mi danas imamo, pitam se zašto i dalje postoje djeca i ljudi koji gladuju i iz dana u dan te žive na samom rubu siromaštva. Zar ne bismo trebali poduzeti nešto što će svima omogućiti normalan život. Smatram da svi to zaslužuju, a posebice djeca. I sama slika izaziva tugu u meni, tugu koja ne može samo tako nestati. Pitam se koliko samo ima takve djece kao ove na slici. Vjerojatno količinu takve djece i obitelji ne mogu ni zamisliti. Izraz lica dječaka je pun bijesa, kao da nam govori: "Zašto ja ovo proživljavam? Zar i ja ne zaslužujem živjeti kao moji vršnjaci?" Vjerodostojnost prikaza njegova lika omogućuje nam da uistinu doživimo opasnost ovoga problema i da u nama potakne nešto da usmjerimo svoje djelovanje prema njegovom rješenju. Djeca i obitelji trebaju našu pomoć, a ova slika vapi da nam pokaže da što prije nešto učinimo po tom pitanju. Stoga budimo oni koji će napraviti promjenu. / Brat i sestra, sestra i brat. Tako povezano nepovezani, toliko isti, a različiti. Koliko su čvrste njihove veze, a koliko zapravo krhke. Što je to što ih toliko povezuje, osim krvi? Kako to da se bezuvjetno vole, a u isto se vrijeme svađaju oko najbanalnijih stvari na svijetu? Recite, zar to nije prava ljubav, snažna, uzvraćena, stopostotna? / Te duboke te burne noći pune tuge i očaja izašla sam iz svijeta djece te ušla u svijet odraslih. Taj trenutak nas definira, označava te pokazuje tko smo zaista. Ulazak u svijet gdje ono što se mora pretvara u ono što se može. / Zašto su morali to napraviti? Zašto su nas morali ostaviti? Tisuću misli mi prolazi kroz glavu u ovom trenutku, ali ne mogu nikako shvatiti. Gledam njega, tužnog, zabrinutog. Moram ostati jaka zbog njega. Borim se sama sa sobom, najradije bih zaplakala ali ne smijem. Ne znam ni ja što će s nama biti, ali pokušavam se ne slomiti... / Stojimo u mraku, dvije malene, izgubljene duše. Sve se izdogađalo prebrzo, svi su samo nestali, a mi se nismo ni snašli. Što dalje? Kamo dalje? 101 misao mi prolazi kroz glavu, ali najvažnije mi je da malenom bratu uspijem osigurati toplo prenočište, dalje ćemo se snalaziti. Neću odustati, zbog njega, zbog nas oboje. Zaslužujemo i imat ćemo bolje, jednoga dana. / Dvije žene u tami stoje. Sudbine se svoje boje. Dok se prva sva u jadu Bogu moli. Druga sva u boli. Spustila se dolje, niže. I sve se nada da pomoć stiže. Jedna s drugom hrabro zbore, Sve dok se ne umore. Jednom kad ih umor svlada, S njima mine i ta zadnja nada. Da će sudba prema njima biti blaga. Jer za život potrebna je snaga. / Ostavljeni, kreću u potragu za boljim životom... Ne znajući gdje, kada i kako će ga pronaći. Ostaje samo nada u njihovim prolivenim suzama i budućnost koja može i ne mora postojati. / Sami, u hladnoći i tami mole za pomoć. Što je to zapravo život u kojem "života" nema? Kome da se obrate? Zašto ih nitko ne vidi? A što im tek donosi budućnost...Hoće li i ona biti tamna i bez svijetla ili ipak postoji nešto toplo na ovom svijetu.